subota, 10 Mart 2018 11:30

Čudna jada od Saraj´va grada, sve od rata pa evo do sada Featured

 

U godinama sam kada me može jos samo impresionirati ljudska dobrota, humanost svake vrste, skrb djece koja su ostala bez roditelja- dakle siročad, kao što smo i sami, jer smo ostali bez domovine, svojih gradova u kojima smo rođeni i sretno odrastali i postajali ljudi u pravom smislu te riječi, bez svojih domova, "bašti sljezove boje", bez roditelja, rodbine, komšija i prijatelja!  Ja osobno nikada nisam sebi  dozvoljavala da prosječnost umanji moju visoku selektivnost, kako u izboru prijatelja. tako i u izboru literature kojom sam se "liječila" i okruživala više decenija mog života! .

S istim razlogom sam naivno očekivala, čak i vjerovala, da ce poslije agresije na Bosnu i Hercegovinu, na grad Sarajevo u kome je rođen moj sin jedinac, 'u kome je umro moj muž,  u kome je umrla moja draga majka, u kome je živio i moj brat sa svojom familijom, u kome sam ja provela lijepe godine života i stasala u zrelu ženu i majku.

Seta bile uprte na to jedinstveno mjesto na to je moj najveći ponos , ponovo postati lijepi grad "Olimpijskih zimskih igara 1984.", kada su oči svi karti "stare dame Evrope". Same pripreme za Olimpijske igre su bile jedinstvene u svijetu, Sarajevo je isticano kao grad  multikulturalnosti bez premca u toj Evropi, sa izuzetnim geografaskim položajem, okruženo upravo olimpijskim planinama--Bjelašnicom, Igmanom, Jahorinom Trebevićem...

 

Očekivala sam da ce "svjetla moga grada" početi ponovo sjati, mozda u početku žmirkajući i samozatajno, sa smjernošću nekadasnje čuvene urbane sredine sa bogatim kulturnim životom. Pisala sam o tome i u švedskim novinama i pričala i objašnjavala svojim švedskim prijateljima, svoj entuzijazam i zaljubljenost u grad koji sam napustila pod bombama  i granatama, posjećivala ga nekoliko puta godišnje i do današnjih datuma 75 puta.

 

"Čarolija starog kraja " je moj napis koji je pobudio veliku pažnju među Švedjanima  i koji sam završila "sa jednom ljubavnom":

                                                                                      

" Ne mjerim vrijeme više na sate

 ni po sunčevom vrelom hodu,

Dan mi je kad tvoje oči me prate

a noć kad´ od mene odu ! "                                                                                                                                                                                                                          

 

 Poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma i završetka rata, Sarajevo je postalo glavni grad Federacije Bosne i Hercegovine i zahvaljujući  donacijama mnogih država koje su njima prale savjest jer su Bosni i Sarajevu u krvavom ratu za opstanak okrenule leđa, počelo je i obnavljanje i "krećenje" glavnog grada, ponajviše samog Centra grada , tj. prelijepih građevina koje je Austrija izgradila, Titova Jugoslavija čuvala i gradila nove i arhitektonski modernije, popravljale su se saobraćajnice u gradu, obnavljala flora grada, Olimpijske planine pošumljavale, uspostavljale električne i telefonske linije ( sjećam se da sam 1997.god. na posti u Sarajevu čekala 5 sati u redu da ponovo dobijem kućni broj telefona, te da moja mama može sa nama razgovarati , no još i danas postoje i čitave ulice, čak i poznate ustanove na kojima se vide tragovi granata, izbijeni balkoni, te neostakljeni prozori! Ali, mnogo brže su se obnavljale bogomolje, nicale džamije ko gljive poslije kiše, te crkve i pravoslavni hramovi, nacionalni klerovi počinjali da se ozbiljno brinu za duše stanovnika i ratom napaćenog naroda, vjerski službenici slani i u zemlje bosansko-hercegovačkog izbjeglištva da se pobrinu za iste- svako u svojoj pastvi!

Istovremeno je krenula i "privatizacija", taj pljačkaški visoko interesni nacionalizam, pa su predratni sarajevski giganti tipa"Energoinvesta", "Unisa" "UPI-ja# koji su prije rata zapošljavali stotine hiljada ljudi ne samo iz Sarajeva, nego iz cijele bivše domovine, završavali u privatnim rukama, prije toga u "uzdurisanim" stečajevima, propadali rudnici, hidroelektrane, sva držana i zajednička nam blaga odlazila u privatne ruke kao da im je sve "babo ostavio".

Novostvorene državne institucije, i one u Sarajevu kao i one u nižem administrativnom rangu, popunjavale se polupismenim ljudima, ali stranačkim vjernim pripadnicima, što više vjernicima, kojima je kasnije omogućeno da u radno vrijeme "skoknu" na džumu ili se pomole svom Bogu na drugoj"puštekiji" ili uz drugu krunicu i brojanicu.

Što se tiče obrazovanja i školstva, te znanstvenog istraživanjana na Univerzitetu Sarajevo, po svemu izgleda da je sve "izgorjelo" onih dana kada je pred očima svijeta sramno gorjela Vijećnica, Univerzitetska biblioteka Sarajeva, koju su zapalili agresori na Sarajevo, kao sto je Hitlerov Goebells palio knjige u nacistickoj Njemačkoj!

Sarajevu je trebalo preko dvadeset godina da obnovi Vijećnicu, i to uz pomoć Vlade Republike Austrije, koja drži do spomenika kulture i znanosti, posebno koje je sama gradila kada je za vrijeme okupacije stolovala u Sarajevu!

No, nicala su Sveučilista u Širokom brijegu, Travniku, Goraždu, te se kao zečevi umnožavali doktori i magistri nauka, da bi iza tih lako i lopovski lažno stečenih titula bolje sijali mržnju i širili lopovluk i na tom najtananijem tkivu jednog glavnog grada i jedne obogaljene države!

Da je Sarajevo uvijek imalo zavidan humor, po čemu je bilo poznato i u bivšoj Jugoslaviji, te da i oblast  fabrikacije diploma i raznih plagijata  našlo mjesta  i u sarajevskom  crnom humoru - evo primjera:

 

  • Cigo prodaje robu na sarajevskoj pijaci na Markalama, među robom i nekoliko diploma: dipl.ekonomista, inžinjera više struka, politologa i liječnika, sve ista cijena:500 KM (bosanskih maraka). Naiđe mušterija, razgleda robu i diplome, vidno zainteresirana baš za diplome, ali cijena se učinila visoka!

"Slušaj Cigo, može li ova za doktora malo jeftinije, znaš, slab sam sa parama?"

"Može, brate, kako da ne, ali ću za te pare morati malo da te preispitam!"

 

Koliko duhovito- toliko i istinito, zar ne?

 

A kultura u Sarajevu? To je posebna priča!

Da kulturu vode nekulturni ljudi pisao je i Dino Mustafić, poznati i ugledni sarajevski dramaturg i reditelj, Gradimir Gojer, kao i bosansko-hercegovački oskarovac Danis Tanović. No, najilustrativniji primjer je svjetski poznatog bosansko-hercegovačkog slikara, slikara Sarajeva i tvorca likovnog opusa "Srebrenica"- Safeta Zeca. Počastvovan ”Šestoaprilsom nagradom grada Sarajeva”, posjetio je ured Kantonalnog ministra kulture u Sarajevu, da bi se dogovorio o ceremonijalnim formalnostima prilikom predaje nagrade.

U razgovoru Safet Zec je pomenuo Emira Dragulja, najboljeg sarajevskog i bosanskog grafičara, na što je ministar upitao: " A ko je taj, maestro?"

Novine su pisale da se maestro demonstrativno digao i napustio ured "uglednog ministra" i nije mi poznato da li je u njega više ikada ušao! Izgleda da i ovaj ministar nije daleko odmakao od "bureka i kola" kao nematerijalnog blaga sarajevske i bosansko-hercegovačke kulture!

Šta je danas Sarajevo je pitanje kojim se bave mnogi, najviše novinari i domaći i strani, kao i mi bivši stanovnici Sarajeva?

Sarajevo je danas grad koji živi "normalan" život, kao i neki samo po veličini slični evropski gradovi, prepun skorojevića dubokih džepova, sa rudimentarnim navikama sa kojima su "sljegli"iz svojih vuko.....ina, sa blatom na obrazima i ukaljanim džonovima, iako na njima stoji "Hugo Boss!"

Takvo Sarajevo je prepuno otrovnog nacionalizma, korupcije, nepotizma neviđenog u njegovoj  historiji od nastanka!

Nacionalističke stranke i politika guraju ovu nekada metropolu ljudskosti u propast i svojevrstan brlog, iz kojeg će se ovaj grad teško ikad izvući, sigurno mnogo teže nego iz ratnih razaranja, koja su ovaj grad zadesila više puta!

S druge strane, Sarajevo je grad obespravljenih ljudi, ubogih penzionera, grad siromašnih ljudi koji u redovima stoje pred Narodnim kuhinjama u općoj stigmatizaciji kojim vlast ponižava svoje stanovništvo je i otvaranje Narodnih kuhinja za djecu, grad ljudi koji hranu traže po kontejnerima kao psi lutalice!

Da ne bih dalje zadržavala svoje suze, kojima je sklona glava skoro svakog današnjeg seniora u tuđini, zavrsiću opet sa "jednom ljubavnom":

 

"Sve je isto kó i lani, samo srce moje i srce tvoje, u ljubavi više ne stoje....!"

 

Saida Bahtijarević- Bekić

Read 1000 times Last modified on petak, 23 Mart 2018 07:03

STATISTIKA POSJETA

Broj pregleda članaka
307641

TRENUTNO ONLINE

Ko je na portalu: 77 gostiju i nema prijavljenih članova

BHRF

 

Kontakt

Savez BiH udruženja u Švedskoj

Adresa: Box 2293, 600 02 Norrköping, Sverige
Telefon: +46(0)11 166622 ili +46(0)11 166933

Naše prostorije možete posjetiti na adresi Slottsgatan 134, 60222 Norrköping svakim radnim danom od 10-17 ili nam možete poslati poruku putem naše forme za kontakt.

Socijalni mediji