|
| UVODNIK - 129 |
Učenje maternjeg jezika je potvrda identiteta
Ljeto je pri kraju, godišnji odmori i školski raspusti istekli i skoro svi smo se vratili našim ovdašnjim domovima. Nakon povratka nam je trebalo par dana da odmorimo i uhvatimo ritam radnog vremena, a onda je opet sve krenulo kao i prije, samo što se još često vrte sjećanja i prepričavanja onoga što nam se dogodilo ljetos tamo gdje smo bili.
Mislim da se niko od nas ne može požaliti na proteklo ljeto: ni mi koji smo putovali u domovinu i uživali s rodbinom i prijateljima u rodnim mjestima, ni oni koji su se odlučili provesti ljeto negdje u drugoj zemlji, ali ni oni koji su ostali ovdje, jer je i tu bilo neuobičajeno lijepo vrijeme skoro cijelo ljeto.
Dakle, još jedno ljeto je prošlo, a mi se ponovo svi vratili u naše nove domove, ne razmišljajući više o ovom vraćanju na raniji način, jer nam je to došlo kao nešto sasvim normalno. Naše izbjeglištvo je polako prešlo u onu svoju drugu fazu prilagođavanja i srčanijeg prihvatanja nove sredine u kojoj se već razvijaju i prve žilice našeg korijenja. Niko ozbiljan i ne poteže više teze o nekom mogućem našem masovnijem povratku u domovinu, jer je to naprosto iluzorno. Situacija je takva i valja je objektivno prihvatiti.
Sada je, uvjeren sam, potrebnije i svrsishodnije razgovarati o što boljoj našoj integraciji u švedsko društvo, a da se, po mogućnosti, izbjegne asimilacija. Jer, ruku na srce, ova dva procesa su bolna tačka svih doseljeničkih grupa u svim vremenima i zemljama, pa i naše.
Već je poznato da smo mi jedna od doseljeničkih grupa koja se najbolje snašla u Švedskoj. Brzo smo naučili jezik, dokvalificirali se, ili prekvalificirali, pronašli poslove, a naša djeca već uveliko završavaju fakultete i dobijaju relativno dobra radna mjesta. Skoro da nema ustanove u Švedskoj gdje nema nekog našeg koji tu radi. Veliki broj naših već je aktivan i u politici. Pokupovali smo dobre aute i stanove u Švedskoj i Bosni i Hercegovini, a neki, bogami, i na moru. I to je ona svijetla strana medalje.
Međutim, ima i ona druga. U cijelom ovom procesu mi smo podobro povukli snagom, „opružili se duže od jorgana“, jer je sve ovo valjalo steći. Neki su se debelo i zadužili, pa moraju raditi i po dva-tri posla, ili subote i nedjelje. A godine prolaze. Stari se i sve češće obilaze ljekari. U tom našem naporu da stignemo sve, ostvarimo sve naše moguće i nemoguće želje, prestali smo se družiti. Nemamo vremena ni da se poigramo s rođenom djecom, jer ona spavaju kad mi dođemo iz naših „dobro plaćenih smjena“, a kamoli da odemo u naše lokalno udruženje, porazgovaramo i našalimo se sa svojima, a djeca sjedu „pred našu učiteljicu“ i nauče nešto novo na svom maternjem jeziku o svojoj zemlji, njenoj kulturi, ljudima i običajima. E, to je ono što nikako nije dobro. To ne pomaže ni integraciji, jer vodi ka osamljenosti, depresiji, krizi identiteta i još mnogo toga što ne valja.
Zato, dragi moji zemljaci, u ovom vremenu koje je ispred nas, trebali bismo razmisliti o ovoj strani našega života u dijaspori. Sve ozbiljnije stručne analize dobre doseljeničke integracije upućuju na neophodnost održavanja vlastitog identita, a to se postiže brižljivim odnosom prema maternjem jeziku, književnosti, kulturi i običajima. Ljetos smo bili svjedoci da se djeca od braće, sestara, rodbine, koji su došli na odmor iz raznih zemalja, ne mogu sporazumjeti, jer svako priča jezikom zemlje iz koje je došao, jer ne poznaju maternji jezik. To, naravno, nije dobro.
Upravo je počela i nova školska godina. Naše dopunske škole imaju sve manje učenika, umjesto da ih je sve više. To je naš veliki propust. Ne zaboravite da vaša djeca trebaju maternji jezik kao potvrdu svog identiteta. Nisu u pravu oni koji kažu da im je to naporno, suvišno, ili da im smeta u dobrom učenju švedskog i engleskog jezika. Naprotiv! Svi zvanični pokazatelji i stručne analize ukazuju na važnost učenja maternjeg jezika, ne samo kao znanja jednog jezika više i potvrde vlastitog identiteta, nego i kao dokazanoj pomoći u uspješnijem i bržem učenju drugih jezika. Zato, nemojte dozvoliti da vaše dijete izgubi vezu sa vlastitom kulturom i maternjim jezikom, jer ste dopustili da umjesto učenja svoga jezika provede sate buljeći u kompjuter uz neku od igara.
Moja iskustva pokazuju da se djeca u starijem dobu, kada počnu sami odlučivati o sebi, vraćaju učenju maternjeg jezika i da se kaju što to nisu činili ranije.
Pošto smo u donošenju odluka u njihovom ranijem stadiju odgovorni mi, roditelji, omogućimo im već sada permanentno učenje maternjeg jezika, književnosti i kulture. To ćemo postići na sljedeći način: praktičnom upotrebom maternjeg jezika u kući (da jezik ostane živ u praktičnom obliku); uključivanjem u nastavu maternjeg jezika u švedskim i našim dopunskim školama (tu se planski i sistematski uči književni jezik prema adekvatnom nastavnom planu i programu, a u skladu sa njegovim normama i gramatičkim rješenjima), te čitanjem štampe i knjiga na našem jeziku (time se doprinosi bogaćenju leksike i kompletnog jezičkog fonda).
Svi ovi oblici učenja međusobno se dopunjavaju i obezbjeđuju na kraju solidno poznavanje maternjeg jezika, na čemu će vam dijete i te kako biti kasnije zahvalno.
Dr. Izet Muratspahić
|
|
|
|